Ko je bio protiv nezavisnosti Crne Gore, sad je protiv autokefalnosti

PODIJELI AKO TI SE SVIĐA

Vesna Šofranac

Primjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je sada u formi predloga postaviće pred Crnu Goru dvije vrste izazova. Prvi su svjetovni, politički, drugi kanonski. Isti oni koji osporavaju ili negiraju obnovu crnogorske državnosti, u suštini, ti krugovi, domaći i strani, nisu zadovoljni vašom željom da kroz evroatlantske integracije izgradite državu na vladavini prava. Ne napadaju oni Crnu Goru kao državu, iako to tvrde, već njenu politiku, kaže u razgovoru za Vikend novine beogradski novinar, urednik, bivši poslanik LDP Zoran Ostojić.

Ostojić smatra da su odnosi Crne Gore i Srbije, najavom rješavanja vjerskog pitanja u Crnoj Gori, ponovo uzdrmani, da nijesu na nivou na kojem bi trebalo da budu, ali da su, ipak, bolji nego što su bili u vrijeme Tadića i Koštunice.

On naglašava da je priča o “velikoj Srbiji” završena 1918. godine.

“Ono što se događalo tokom krvavog raspada Jugoslavije 90-ih nije za cilj imalo stvaranje velike Srbije, kao moderne države vladavine prava i integrisane u evroatlantske integracije, već stvaranje marionetske države koja bi očuvala uticaj Moskve na teritorijama gdje su Srbi (i Crnogorci) većina”, smatra Ostojić.

VN: Odnosi između Podgorice i Beograda ponovo su uzdrmani nakon što je objelodanjeno da Crna Gora ulazi u rješavanje vjerskog pitanja. Kako Vi gledate na odnose Crne Gore i Srbije u svijetlu novog zakona?

OSTOJIĆ: Nažalost, odnosi nisu onakvi kakvi bi trebalo da budu odnosi dvije države koje bi trebalo da budu bliske ne samo zbog 70 godina zajedničkog života, već i zbog bliskosti dva naroda. To pokazuje i činjenica da nijedan od dva predsjednika još nije bio u zvaničnoj posjeti susjednoj zemlji. Ohrabruju smirujući tonovi poslije prvog “udara”, posebno ponavljanje formulacije “da ne treba dolivati ulje na vatru”. I ponavljanje uzajamnih poziva da najzad dođe do zvaničnih predsjedničkih posjeta.

Mada bih rekao da su i ovakvi kakvi su ti odnosi ipak bolji nego sa Koštunicom i Tadićem. Samo suđenje za pokušaj terorizma, gdje su glavni dokazi došli iz Srbije, to pokazuje.

VN: A Zakon o slobodi vjeroispovijesti?

OSTOJIĆ: Zakon o slobodi vjeroispovijesti treba da zamijeni zakon iz Titovih vremena i regulisaće imovinu vjerskih zajednica. Mišljenje Venecijanske komisije se mora poštovati, ako država iskreno hoće da jačanjem vladavine prava uđe u društvo onih kojima je to vrhunska vrijednost.

VN: Pojedine eparhije SPC u Crnoj Gori nemaju centar u crnogorskoj državi, nego u Hercegovini ili Srbiji. Za mnoge u Crnoj Gori, takav raspored eparhija je crtanje granica velike Srbije. Šta Vi mislite?

OSTOJIĆ: Mislim da je projekat “Velike Srbije” pogrešno shvaćen. Sa njim je završeno 1918. kada su raspadom Austrougarske nastale nove države, uključujući i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je kao Kraljevina Jugoslavija, obnovljena poslije Drugog svjetskog rata kao komunistička Jugoslavija. Ono što se događalo tokom krvavog raspada te države 90-ih nije za cilj imalo stvaranje velike Srbije, kao moderne države vladavine prava i integrisane u evroatlantske integracije, već stvaranje marionetske države koja bi očuvala uticaj Moskve na teritorijama gdje su Srbi (i Crnogorci) većina. Tačnije, sa zapadnom granicom na liniji Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica. Ni akademici koji su pisali Memorandum SANU, ni Milošević nisu bili nacionalisti, već komunisti pod kontrolom staljinističkih krugova u Moskvi.

VN: Kojih krugova?

OSTOJIĆ: Onih koji su bili protiv Gorbačovljeve perestrojke i potom i Jeljcinovi protivnici. Jer su i ovi naši i sami bili staljinisti, a ne titoisti. Njih, titoiste, porazili su na 8. sjednici SK Srbije. Oni bi rekli “vratili smo im milo za drago za 1948”. Uostalom, nisu komunisti “operisani” od nacionalizma. Kada “internacionalizam” nije mogao da da rezultate, uvijek je tu bio “nacionalizam”. Sjetite se popova na Radiju Moskva 1941. Ili protjerivanja 340.000 Turaka iz Bugarske od strane Todora Živkova 1989. godine.

VN: A Milošević…

OSTOJIĆ: Miloševićevo “Srpstvo i Pravoslavlje” je bilo samo instrument za mobilisanje širokih masa za tu politiku, jer otvoreno priznanje da želite da budete “ruska marioneta ili gubernija” nije bilo popularno zbog, tada, dominantne svijesti u narodu da se Jugoslavija izborila za nezavisnost 1948. godine.

Relikti te politike i danas opstaju u politici SNS, ali i dobrom dijelu opozicije u Srbiji. Kod vas u Crnoj Gori, srećom po vas, samo u najglasnijem dijelu opozicije.

VN: Rješenja koja su predviđena Predlogom zakona o slobodi vjeroispovijesti nijesu, barem za sada, izazvala nikakve negativne komentare od strane drugih vjerskih zajednica u Crnoj Gori, osim SPC… Kako to komentarišete?

OSTOJIĆ: Mislim da se kao i uvijek u politici radi o moći, uticaju i parama. Gubitak imovine znači nužno i gubitak svega ovoga. Ali nije ovdje čak ni imovina u prvom planu, već najava vlasti u Crnoj Gori da žele da obnove autokefalnost Mitropolije crnogorske. To druge vjerske zajednice ne pogađa. Ako i kad do toga dođe SPC će izgubiti mnogo više od nekih manastira i svetinja sagrađenih prije 1918. Jer po crkvenim kanonima svaki narod, kada stekne državnu nezavisnost, može da zatraži autokefalnost za svoju crkvu”citirao sam stav Sinoda Kiparske pravoslavne crkve iz februara ove godine. On se doduše odnosi na davanje autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnj crkvi, ali svakako važi i za druge. Posebno što Ukrajinska crkva nije bila autokefalna, već je imala autonomiju, kada je tomosom iz 17. vijeka predata Ruskoj crkvi. Tomos dao, tomos uzeo, ako ćemo po kanonima pravoslavlja, dok je Crnogorska (Cetinjska) mitropolija bila autokefalna do 1920. Uostalom, po istim kanoninima je Beogradska mitropolija, autokefalna od 1879. na teritoriji Kraljevine Srbije poslije

Berlinskog kongresa, tada dobila tomos da se ujedini sa autokefalnim mitropolijama Karlovačkom i Cetinjskom, kao i dalmatinskim i makedonskim eparhijama u Jedinstvenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

VN: Za Crnu Goru je pitanje vjerskih sloboda jedno od suštinskih pitanja zaokruživanja crnogorskog identiteta. Sa kakvim se sve izazovima država može susresti u rješavanju tog pitanja?

OSTOJIĆ: Sa dvije vrste problema. Prvi su svjetovni, politički. Isti oni koji, tako vama izgleda, osporavaju ili negiraju obnovu crnogorske državnosti. U suštini, ti krugovi, domaći i strani, nisu zadovoljni vašom željom da kroz evroatlantske integracije izgradite državu na vladavini prava. Ne napadaju oni Crnu Goru kao državu, iako to tvrde, već njenu politiku.

Zamislimo potpuno obrnutu situaciju.

VN: Obrnutu…

OSTOJIĆ: Tako je. Zamislite da je u Crnoj Gori, poslije Miloševićevog odlaska sa vlasti, ostao neko ko nastavlja njegovu antizapadnu politiku služenja Putinovim interesima. A u Srbiji je Đinđić preživio i vodi Srbiju brzo ka EU i NATO-u. Da li bi oni koji danas osporavaju obnovu crnogorske državnosti, to i tada radili? Jok more. Bili bi najglasniji zagovornici obnove države i crnogorske crkve. Kako bi se otkačili od “prodanih duša, izdajnika, plaćenika i marioneta zapada iz Beograda”. A “terazijski Crnogorci” bi postali najglasniji “zelenaši” i “suverenisti”. Suvereniteti da se Rusiji da baza u Boki. Svakako bilo bi i onih koji bi nas u Srbiji učili kako su oni, Srbi, iz Crne Gore “pravi” Srbi, a mi “neki nekvalitetni Srbi” i da je Crna Gora “srpska Sparta”. Takve je najlakše prepoznati. Oni vam u debati, kada kažete da ste za NATO, obično kažu “znaš li ti da NATO hoće da okruži Rusiju”. Na odgovor, “znam, a što im ne pomognemo, već se namještamo da dobijemo po glavi (bombardovanje, sankcije, nezavisno Kosovo…) odgovor je “ti si izdajnik”.

Jasno je da ta definicija važi za onoga kome su tuđi interesi važniji od svojih, sopstvenih. I oni to otvoreno priznaju pomračeni izdajom kao „patriotizmom”.

VN: Koji je drugi izazov?

OSTOJIĆ: Drugi izazov pred kojim stoji Crna Gora u želji da obnovi autokefalnost crkve je kanonski. O tome oni koji se u to ne razumiju, ne bi trebalo da zauzimaju stavove. Čak i ako su vjernici, jer o tome malo znaju. Ostavimo to učenim crkvenim ljudima pravoslavlja. Jer oni su ti koji odlučuju.

Kada je 2002. godine u Nišu parafiran Nacrt sporazuma između SPC i MPC, Ljupčo Georgijevski je bio predsjednik Vlade Makedonije. Makedonska javnost je bila veoma nezadovoljna tim papirom, te od njega kasnije nije bilo ništa. Umjesto da stekne političke poene (bila je u toku kampanja za izbore koje je izgubio), on je izjavio: “O sporazumu mogu da govorim samo kao vjernik, ne kao predsjednik Vlade. A kao običan vjernik MPC priznajem da ne znam crkvene kanone. To ostavljam onima koji o tome znaju više od mene”.

A šta danas imamo? Dok Amfilohije “gunđa” što se Milo, ateista, miješa u crkvena pitanja, iz Srbije su o tome najglasniji baš deklarisani ateisti (Dačić, Vulin, Popović).

VN: Oglašavao se i Vučić…

OSTOJIĆ: Za Vučića zaista ne znam šta je. Formirao se politički u stranci Vojislava Šešelja (“vojvode”), koji je bio “četnik, ali republikanac, a ne monarhista” (prvi takav zabilježen u istoriji), koji slavi Staljinov rođendan (po sopstvenom priznanju), a koji je kao ateista (član Partije od 18. godine) poslanike tjerao da se u crkvi “zaklinju” da neće da “odnesu mandat drugoj stranci”. I jedini Srbin sa “pismenom potvrdom da je Srbin” (Izdao mu sadašnji ambasador Srbije u Moskvi Anđelko Terzić, tada u SANU).

Ali ne mogu Vučiću da osporim trud da iz ovog nasljeđa iskorači. Djelima, koja me više zanimaju od riječi.

VN: Šta bi donio susret dvojice predsjednika u ambijentu kakav je danas u crnogorsko-srpskim odnosima?

OSTOJIĆ: Baš ovo što sam maloprije pomenuo. Tajming. Ako je Milu Đukanoviću stalo da Srbija riješi kosovski problem, može da pomogne Vučiću. Da pauzira. A Vučić može da pomogne Milu i “degažira” mu Amfilohija. I sebi skine bijedu sa grbače, a Đukanoviću podari Autokefalnog. Ali obojica znaju kome se takav “dil” neće dopasti. E, o tome moraju njih dvojica da se dogovore. A pita se i treći u ovom trouglu. Auto, Risto.

VN: Koliko se situacija u regionu komplikuje nakon neslaganja oko proširenja EU? Kakve to posljedice može da izazove po region, posebno po rješavanje srpsko-albanskih odnosa?

OSTOJIĆ: Manje nego što “katastrofičari” plaše narod. Dok se oni, Evropljani, ne dogovore o svojoj reformi EU, mi ćemo imati dovoljno vremena da uradimo naše domaće zadatke na putu ka ispunjenju kriterijuma za punopravno članstvo u EU. Pošto će sigurno biti “regata” (prvi ne čeka drugoga) ostaje Srbija i Kosovo da se “sapliću” i zaostaju. Ne bih bio iznenađen da na kraju 2020. Sjeverna Makedonija ima isti broj otvorenih poglavlja koliko i Srbija tada.

Iskrenost Vučića na ispitu

VN: Sa jedne strane imamo izjave srpskog predsjednika da je spreman da ugosti predsjednika Crne Gore, ta da neće da se miješa u unutrašnje stvari naše države, a sa druge izjave pojedinih srpskih ministara u kojima vrlo teškim riječima vrijeđaju Đukanovića? Da li postoji iskrena želja za popravljanjem odnosa između dvije države, ako se to dešava?

OSTOJIĆ: Ako Vućić ostane na tzv. evropskom putu, odgovor je da, postoji iskrena želja Vučića da popravi odnose sa Crnom Gorom. Izjave koje smetaju su taktika, ne strategija. Ali ako Vučić odustane od tog puta, a to će objaviti (ako to odluči) u sljedećoj izbornoj kampanji, onda će svima biti jasno da to nije bila iskrena želja.

Srpska politika, nažalost, talac SPC

VN: Da li je i u kojoj mjeri u ovom trenutku srpska politika talac SPC i njenih interesa?

OSTOJIĆ: Nažalost, jeste. Zbog odluka koje u sljedećim mjesecima stoje pred Srbijom u vezi sa potpisivanjem Pravno-obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine (tako će se zvati). Za to je Vučiću potrebna podrška SPC. Ili bar prećutna saglasnost. Prije svega, zbog vjerovatnog referenduma.

To će Vučić, uvjeren sam, obezbijediti. Ali mu zato, moje je mišljenje, smeta “tajming otvaranja” crkvenog pitanja u Crnoj Gori. I to Milo i on treba što prije da riješe. Mislim na “tajming”.

Postoji drugi veći problem poslije toga. Kako Srbima objasniti da “koristi” koje je SPC dobila stvaranjem Jugoslavije (ujedinjenje u SPC raznih crkava i eparhija 1922) moraju da se izgube sa nestankom te države. Po pravoslavnim kanonima.

Kriza liderstva u Evropi

VN: Mnogi analitičari smatraju da je najveći problem Evrope kriza liderstva. Da li i Vi dijelite takvo mišljenje?

OSTOJIĆ: Apsolutno je to tačno. Evo primjera. Uporedite Mogerinijevu, sa Ketrin Ešton. Pet – nula za Ketrin. Pa nju, Ketrin sa Solanom, pet – nula za Solanu. I onda zamislite Solanu i Mogerinijevu. Šta su bili, šta su radili, šta su ostvarili… I sve jasno. Da ne idemo do Monea i 50-te.

Makron je u pravu što insistira na uređenju odnosa u EU

VN: Koji će, po Vama, biti najveći izazovi za region, a koji za Crnu Goru u narednom period? Zašto?

OSTOJIĆ: Muke u koje su zapali Evropljani. U pravu je Makron kad kaže – “Dok mi, nas 28, ne sredimo naše odnose, ne primamo nove”. Jugoslavija je imala šest ili osam država koje nisu mogle da se dogovore. Zamislite da je tada, negdje 80-ih Albanija rekla “ja bih sa vama da budem sedma ili deveta”. Sve tadašnje republike (i pokrajine ) bi rekle – “moraćete malo da sačekate, trenutno ni mi možemo da se dogovorimo među sobom – kako dalje. Samo nam još vi falite.”